Homer C. Hoeksema
Preveo s engleskog: Goran Bosanac
Osijek, 2008.
UVOD
Ovaj traktat objedinjuje tri zasebna traktata. Svaki od tih traktata sadržavao je tekst govora Homera C. Hoeksema na Sinodama održanim pod pokroviteljstvom Protestantskih Reformiranih Crkvi u Americi. Prva dva odnose se na Reformirane Sinode održane u starom Civic Auditorium, Grand Rapids, MI, prva listopadu 1965., druga u listopadu 1966.godine. Treća Sinoda je održana u South Holland, IL, u siječnju 1967.godine.
Misijski odbor PRC je nakon svakog izlaganja ista tiskao u pisanoj formi u obliku prigodnom za tiskanje traktata. Traktati su dosta vremena čekali do dana tiskanja. Evangelizacijski odbor Jugoistočnih Protestantskih Reformiranih Crkvi, iznova ih je otkrio te budući da ni nakon 25 godina tekstovi nisu ništa izgubili od svoje aktualnosti i značaja za današnju crkvenu scenu, odlučio tiskati pod naslovom «Vjera naših otaca još uvijek živi» i distribuirati ih u korist onih vjernih sinova i kćeri reformacije koji prepoznaju da nije sve baš tako dobro u reformiranom Sionu.
Zaista, ako je godine 1967. bilo točno da grobna opasnost prijeti reformiranim crkvama, koliko je to još više istinito za danas! Ovaj traktat stoga predstavlja jasan alarmantan ton svima kojima je reformirana baština važnija od svega ostaloga. Hoeksema je još prije 25 godina vidio «tešku krizu» reformiranih crkvi, koja je zasigurno još uvijek nad nama. Pravo pitanje za crkve i denominacije reformirane zajednice je «hoće li ustrajati u reformiranoj vjeri ili neće».
Mi stoga prenosimo riječi autora iz uvoda drugog traktata: «Moja je ponizna molitva da Kralj Crkve iskoristi ove riječi da probudi i potakne pravu djecu reformacije, da bi oni mogli u ovim vremenima velikog otpada održati svoj reformirani poziv i da bi crkva tako bila očuvana i pozvana natrag u dragocjenu baštinu reformirane vjere.»
Evangelizacijski odbor
Jugoistočnih Protestantskih reformiranih crkvi
SADRŽAJ
NAŠA REFORMIRANA BAŠTINA
DJECA REFORMACIJE
KRIZA REFORMIRANE VJERE
NAŠA REFORMIRANA BAŠTINA
Ljubljena djeco reformacije!
Obraćam vam se sa svrhom da apeliram na vas koji ste nasljednici velike radosne vijesti – vjere jednom zauvijek predane svetima, vjere predane po reformaciji 16. stoljeća. Nadalje, također i stoga što sebe smatram sinom reformacije, a isto tako i sve crkve koje su sazvale ovu skupštinu reformiranih crkvi u punom smislu toga značenja. Ja sam protestant! Ja sam reformirani! U tome se nalazi poveznica između mene i vas.
Ove smo godine (1965. op. urednika) napunili 448. godišnjicu događaja koji je zapalio plamen reformacije, a koji je zahvatio cijeli kršćanski svijet. Taj događaj je pribijanje 95 teza rukom dr. Martina Luthera na vrata crkve u Wittenbergu, koji se podigao u pravednom gnjevu protiv sramne prodaje indulgencija (oproštajnica) u svrhu sakupljanja novca za papinsku riznicu. Taj događaj je zapalio vatru reformacije koja je prvo počela gorjeti u Lutherovom srcu, kad je saznao, kroz Sveta pisma, koliki je blagoslov i mir onima koji su opravdani samo po vjeri – opravdani čudom čiste i suverene milosti. Takvo izgaranje potpalio je vjeru i pobožnost, ljubav i poslušnost Pismu, samoodricanje i nošenje križa. Na tom plamenu su se ugrijale čitave generacije sve do današnjeg dana.
Mi, nismo ti koji ćemo obožavati nekog heroja. Svijet ima svoje heroje (velikane) i štuje ih. Ukoliko bi i mi činili isto postali bi nevjerna djeca toj istoj reformaciji koja je donijela toliko oslobođenje od crkvenog ropstva u šesnaestom stoljeću. Ni Luther, ni Zwingli, niti Calvin ili bilo koje manje svjetlo koje je sjalo kroz povijest crkve toga doba i kasnije, nisu bili prvi pokretači oslobađanja koje je došlo. Dapače, mi znamo da su oni bili samo instrumenti nekog drugog. Oni su bili pripremljeni i pozvani od Kralja crkve Isusa Krista, onoga koji hoda između zlatnih svijećnjaka i drži sedam zvijezda u svojoj desnoj ruci.
Ovdje se sjećamo toga, sa zahvalnošću i s ciljem oživljavanja predanosti Božjem djelu, Bogu našeg spasenja, radi očuvanja, obogaćenja i oživljenja baštine vjere jednom predane svetima, evanđeoske vjere. Stoga ne mogu, a da ne ukažem na sljedeće:
NAŠA REFORMIRANA BAŠTINA
I. DRAGOCIJENA BAŠTINA
II. OPASNOSTI KOJE PRIJETE
III. UZVIŠEN POZIV
DRAGOCIJENA BAŠTINA
Isprva pogledajmo od čega se sastoji naša baština. Ovaj traktat ne može obuhvatiti sve. Baština je tolika da, ukoliko bi netko o tome napisao čitavu knjigu ne bi sve stalo. Stoga, moram ukratko izložiti samo glavne crte.
Prvi i temeljni aspekt naše baštine je Biblija.
Luther i Calvin, dva velika reformatora, nisu se u svemu slagali. No, glede temeljnih stvari zasigurno jesu.
Složili su se oko apsolutnog autoriteta Svetog pisma. To principijelno znači da nema drugog autoriteta za doktrinu ili za življenje, za vjerovanje ili djela, od Svetog pisma, i to Pisma kao nepogrešivo nadahnute Božje riječi. Obilježje djece reformacije je kao što jedan naš credo kaže: «vjeruj bez sumnje u sve što je sadržano u» 66 knjiga Staroga i Novoga zavjeta. To također znači da je Pismo neophodno i da bez Pisma nema spoznaje istine o Bogu niti istine o našem spasenju. Treće, reformatori su bili složni oko jasnoće i razumljivosti Svetog pisma. To znači da se u tekstu Pisma jasno i razumljivo objavljuje Bog, tako da svako dijete Božje može s punim shvaćanjem samostalno čitati Pismo. Isto tako, to znači da tekstovi Svetoga pisma imaju više mogućih tumačenja i mogu biti različito shvaćeni. Svaki vjernik je pri čitanju i tumačenju neovisan od bilo koje institucije, jer svaki vjernik ima Kristov Duh.
Ponavljam da su oko navedenog temelja reformatori imali potpunu suglasnost. U tom smislu reformacija je vratila Bibliju Božjem narodu.
To je temelj! Kao što je jasno iz drugog poglavlja poslanice Efežanima crkva je izgrađena na prorocima i apostolima, a sam Isus Krist je ugaoni kamen. Uklonimo li Bibliju, ili ju razvodnimo, ili ako zaniječemo njen apsolutan i nepogrešiv autoritet, rušimo samu osnovu, temelj baštine koja je predana crkvi!
Drugi, i središnji aspekt sadržaja reformirane baštine je istina o suverenoj i potpunoj milosti. Mada su Luther i Calvin mogli imati neslaganja u mnogim stvarima i u pristupu nekim pitanjima i zasigurno su se i sami razlikovali po osobnoj povijesti. Međutim, treba jasno reći da su Martin Luther sa svojim «samo po vjeri» i Jean Calvin sa svojim «samo po milosti» bili suštinski usuglašeni. To vidimo u Efežanima 2. Ukazujem osobito na retke 8. i 9.: «da, milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao.»
Ponekad se reformirana baština uprizoruje kroz simbol tulipana (eng. TULIP o.p.). TULIP sačinjava tzv. pet točaka kalvinizma koje ja nazivam cvijetom reformacije. Pogledajmo pobliže.
Cvijet ima pet latica, koje kad se na engleskom «speluju» čine riječ T-U-L-I-P. Latice su:
1) POTPUNA ISKVARENOST (eng. «Total» o.p.)
Ova istina tvrdi da je čovjek, bez Božje obnavljajuće milost, po naravi nesposoban činiti dobro već je predan zlu. Prirodan čovjek ne želi i ne može htjeti činiti ništa osim grijeha.
2) BEZUVJETAN IZBOR (eng. «Unconditional» o.p.)
Ova istina kaže da je Bog u vječnosti i po vlastitoj suverenoj volji izabrao određene osobe za vječni život i vječnu slavu u Isusu Kristu, što znači da je On cijelu Crkvu izabrao u Isusu Kristu. Neodvojivo od te isitne stoji i ova da je Bog svojom suverenom voljom, ostale koje nije izabrao, predestinirao za vječno prokletstvo po njihovim vlastitim grijesima i nevjerovanju.
3) OGRANIČENO POMIRENJE (eng. «Limited» o.p.)
Ova istina kaže da je naš Gospod Isus Krist položio svoj život za svoje «ovce», donoseći im time vječno i potpuno otkupljenje koje je pomirilo Božju pravdu i njihove grijehe, dajući im, i samo njima, potpuni blagoslov spasenja.
4) NEODOLJIVA MILOST (eng. «Irresistible» o.p.)
Ova četvrta latica donosi istinu da Bog po Kristovom Duhu obnavlja, a po Riječi evanđelja suvereno, bezuvjetno i uspješno pokazuje dar spasonosne vjere, pokajanja i obraćenja, zajedno sa svim blagoslovima spasenja, onim ljudima koje je izabrao čudom milosti. Čudom koje ni na koji način ne ovisi o čovjekovoj volji.
5) USTRAJNOST SVETIH (eng. «Preservation» o.p.)
Ova peta latica reformatorskog tulipana (TULIP) kaže istinu da Bog zasigurno čuva svoj narod, tako da nema otpadanja od milosti, tako da Njegov narod biva očuvan i ustrajan do same smrti, ustrajava i nadvladava kušnju, bori se u borbi vjere i postiže konačnu pobjedu na Dan dolaska Isusa Krista.
Što je lijep cvijet reformacije!
Pažljivo pogledajmo taj divan cvijet i uočimo da je to samo jedan cvijet. Ukoliko iščupaš samo jednu laticu ne samo da mu uništavaš tu jednu laticu već i samu ljepotu cvijeta. Čupanjem jedne latice, odnosno nijekanjem jedne istine, ili oštećivanjem latice tj. dovođenjem u pitanje samo jedne istine upropašćuješ čitav cvijet. Uništavaš mu ljepotu! Ostavljaš ga osakaćenim i on će zasigurno uvenuti i umrijeti!
Očevi reformacije – da to kažem očinski – jasno su vidjeli sve to, osobito istinu o bezuvjetnom izboru. Oni su tu istinu nešto drugačije iskazivali te su isto opisivali riječima da je izbor srce Crkve. Oni su to shvaćali na način da u srcu života, strukture vjere i istine crkve snažno kuca puls bezuvjetnog izbora! Ukoliko nije tako možete biti sigurni da će doći do srčanih problema. Problemi sa srcem su ozbiljni, mogu biti smrtonosni.
Dopustite mi da se još zadržim na simbolu cvijeta. Postoji nešto što je tragičnije od je prostog sječenja cvijeta. Taj cvijet je rođen od sjemena koje je Božja Riječ. Lukovica ili korijen iz kojega je cvijet nikao jeste naš Gospodin Isus Krist, Sin Božji u tijelu, Krist Svetih pisama u svoj svojoj punini. Tlo na kojem je izrastao je vječno zadovoljstvo Trojedinog Boga.
Iskoristimo simbol cvijeta još i dalje kako bi oslikali treći aspekt naše dragocjene baštine. Iz stabljike cvijeta nastaje plod-cvijet. Plod koji je na slavu Boga našega spasenja.
Reformacija je naglasila i razvila istinu koja je također iskazana u Efežanima 2, 10.: «Njegovo smo, naime stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.» Iznova je naglašen Božji poziv za izdvajanjem Njegovog naroda, poziv da bude putnik i stranac u svijetu, poziv da svijetli u sred tame. Ponovno je naglašen poziv Božjem narodu da nema dio u nevjerničkom jarmu. To je poziv Božjem narodu da ostvari svoj poziv u djelu zavjetne milosti, kao posebne grupe živog Boga u svijetu. Ukratko, to je poziv Božjem narodu da živi život u svemu zajedno s nevjernicima, izuzev milosti.
Smisao tog posebnog poziva Božjem narodu usred svijeta je upravo u tome da mogu dati hvalu Njemu koji ih je izveo iz tame u svoje čudesno svjetlo.
Takva je naša reformirana baština!
Dozvolite da kratko ponovim dragocjenosti te baštine. Baština je dragocjena jer nam prenosi da je Bog početak, sredina i kraj našega spasenja. Dragocjena je također i radi toga jer Božjem narodu jednom zauvijek predana vjera, tvrdo jamči nepromjenjivo sigurnu i utješnu sigurnost. Utjehu koja je temeljena na stijeni našega spasenja. Baština je dragocjena jer sadrži samu suštinu one jedine utjehe o životu i smrti o kojoj naš poznati Heidelberški katekizam govori.
To je naša baština. Njeno izvorište je u Pismu. Sačuvana je i iznova potvrđena u reformaciji. Do nas je došla kroz prijekore i progonstvo, gubitke dobara i bogatstva, imena, statusa i samoga života, prenošena pred licem ljutih neprijatelja, tako sve od reformacije pa do čuvene Sinode u Dordrechtu 1618-1619, kroz zasjedanje 1834. u Nizozemskoj i nadalje kroz podjelu poznatu kao Doleantie 1886.g.
Moram vam reći da ja, da mi iz Protestantskih reformiranih crkvi, imamo to ljubljeno nasljeđe, kad dar Božji, u svoj čistoći, bez ograničenja i u poštenju. Držimo privilegijom i dužnošću pred Bogom da vas djecu reformacije podsjećamo na dragocjenosti reformacijske baštine.
OPASNOSTI KOJE PRIJETE
Netko tko bi danas promatrao crkvenu scenu mogao bi zajedno sa starim prorokom reći: «Kako je zlato potamnjelo?»
Zašto?
Zaista, kada gledamo natrag prema reformaciji, iz nje je nastalo mnogo crkvi. Povijesno gledano ima mnogo sinova reformacije, ali nije ostalo mnogo od gorljivosti za očuvanje dragocjene baštine! Dapače, može se uočiti kako vreba smrtna opasnost. To ne znači da je Božje djelo u opasnosti! Bog će zasigurno izvršiti svoje namjere, bilo putem nas ili nekog drugoga. U to možemo biti sigurni. Za to se ne trebamo plašiti! Postoje, međutim, opasnosti za nas i sadašnju generaciju, opasnosti protiv kojih se uz Božju pomoć trebamo boriti!
Ukratko ću spomenuti neke od tih opasnosti.
One su lako uočljive i lako prepoznatljive. Na prvom mjestu nalazi se opasnost koja dolazi od ekumenizma koji je sav predan izvanjskom jedinstvu, ali bez osvrta na pravo jedinstvo crkve u Kristu i to jedinstva u istini i u vjeroispovijedanju.
Druga opasnost je opasnost odbacivanja Svetog pisma. U našem pseudoznanstvenom dobu ta opasnost se očituje u pokušajima poricanja izvještaja o stvaranju. Također, u negiranju pouzdanosti Svetih pisama. Današnja tolerancija prema raznim doktrinama također, je jedan od načina poricanja autoriteta Pisma. To je tolerancija koja priznaje pod kršćanskim imenom i učenja potpuno suprotna Pismu. Na trećem mjestu je opasnost od antikonfesionalizma. Očituje se u odricanju od naših konfesija-ispovijedanja kao nečega što je imalo vrijednost u prošlosti ali ne više danas i ponovnom artikuliranju tih konfesija, tobože, radi prilagođavanja današnjici, ali ustvari je riječ o potpuno drugačijim vjerovanjima. Kao četvrta opasnost dolazi opasnost od arminijanskog učenja o slobodnoj volji. Upravo kroz ovo učenje dolazile su i dolaze najopasniji napadi. To je posvuda tako, ali osobito u američkim crkvenim zajednicama. Arminijanizam uvijek smjera protiv suverene milosti i suverenog predodređenja. On uvijek dolazi kroz generaliziranje evanđelja propovijedajući milost Božju za sve ljude i Krista za sve ljude. Uvjeravam vas da se time namjerava odrezati sve latice cvijeta reformacije! Očevi reformacije su tu herezu smatrali toliko opasnom da su joj posvetili čitave kanone iz Dordretchta i zavjetovali su svakog propovjednika reformacije da nastoji iskorijeniti tu herezu arminijanizma radi dobrobiti sinova reformacije.
Apatija, je peta opasnost. Apatija nasljedovatelja reformacijske baštine danas se vidi u tri oblika. Postoji apatija koja se pokazuje kao potpuno neznanje i nemarnost prema reformacijskoj baštini. Drugi oblik se može opisati sloganom: «Moja crkva, bila u pravu ili ne!», a treći oblik se sažima u motu: «Mir pod svaku cijenu!».
Naposljetku bi upozorio na opasnost od prilagođavanja svijetu. Živimo u vremenu kada je crkva manje sklona biti odvojena od svijeta, a mnogo više je sklona biti dio svijeta na sve načine. Začudno je da je to tako baš danas kod posljednje manifestacije Antikrista, kada će ljudi da bi mogli kupovati i prodavati biti prinuđeni primiti žig zvijeri na ruku ili na čelo. Pismo nam govori da je blizu kraj svih svjetovnih stvari!
UZVIŠEN POZIV
Imajući sve to u vidu u čemu vidimo da je naš poziv?
Općenito taj poziv bih opisao na sljedeći način.
Što se tiče crkava reformacije, jedini je izlaz da ostanu i budu ono što kaže i njihovo ime: Reformirane! Djeca reformacije su pozvana, kako u svijetu tako i u crkvi pa čak ako treba i protiv crkve, biti vjerna djeca reformacije! Ali, kako to oni mogu pokazati? Ako su prava djeca reformacije, držati će reformacijsku baštinu važnijom od svega i radi toga se čvrsto i bez kompromisa držati vjere jedanput predane svetima!
Preciznije to bi se pokazalo na nekoliko načina.
Na prvom mjestu je svečani poziv crkve da propovijeda evanđelje i da širi Božju riječ bez ikakve pokornosti autoritetima svijeta u harmoniji s reformiranim konfesijama. Nadalje, djeca reformacije i imaju i svako ponaosob osobni poziv. Pozvana su znati istinu, biti uvjereni u istinu, biti utemeljeni u istini. Pozvana su održati istinu Božje riječi i naših konfesija protiv svih napada.
Dalje, djeca reformacije su pozvana cijelu crkvu-ako treba baš i onu vašu crkvu-pozvati na pokajanje i vraćanje istini. Radi toga djeca reformacije trebaju bili gorljivi borci za od Boga dano pravo na reformaciju crkve!
Znam da takav poziv nije ugodan niti popularan. Postoji sklonost da se taj posao prepusti vođama ili da se radi na nivou propagandističke promidžbe istine, ali sinovi i kćeri reformacije trebaju uraditi puno više. Mora se čuti njihov glas za obranu Crkve! Ne smiju se dati pesimizmu koji kaže da se baština ne može očuvati. Da su Luther i Calvin imali taj stav, nikad ne bi ni bilo reformacije! I ukoliko bi takav stav prevladao danas, baština bi nestala bila bi pogažena.
Konačno sve rečeno djeca reformacije trebaju biti obilježena posvećenim hodom kroz ovaj svijet, hodom stranaca i putnika.
ZAKLJUČAK
Zaključni bi rekao tri stvari. Naše Protestantske reformirane crkve su spremne poduprijeti svakoga tko treba crkvenu pomoć. Želimo pružiti puno zajedništvo u jedinstvu vjere, jer volimo čitavu baštinu reformacije. Ovo ne govorim kao hvalisanje, jer što imamo od Boga nam je dano. Nemamo se čime ponositi osim Gospodinom!
Drugo, što želim reći je riječ upozorenja. Ono što budete radili kao djeca reformacije neće samo utjecati na vas već i na generacije. Na vašu djecu i djecu vaše djece! Zapamtite, da crkva nije nikada stajala nepomično bilo na strani istine ili pogreške.
Konačno, rekao bi riječ ohrabrenja od Gospodina: «U svijetu čete imati nevolju, ali ne bojte se, ja sam nadvladao svijet!»
Stoga, ljubljeni budite nepomični i ustrajni u djelu Božjem tim više što znate da vaš trud nije uzaludan u Gospodinu!
Neka to Gospod plati!
Amen.
DJECA REFORMACIJE
Ljubljena djeco reformacije!
Ovim traktatom ne želim samo obratiti se vama, već i pisati o vama. Nije mi na prvom mjestu baviti se reformacijom i reformatorima, mada sam prethodno morao napraviti kratak osvrt. Meni je najvažnije pisati o djeci reformacije koja je bila u 16 stoljeću i to prateći povijesnu crtu od tada do danas. Crtu na kojoj stoje više-manje sve protestantske crkve. Sve što sam do sada rekao može se sažeti pod jedno pitanje: «Tko su i koja su to djeca reformacije?»
Obraćam vam se s konkretnim praktičnim pozivom i to pozivom na preispitivanje samih sebe.
Rekao bih da postoje četiri vrste djece reformacije. Na prvom mjestu može se govoriti o povijesnoj djeci reformacije, koja su po rođenju pripadnici neke crkve nastale iz protestantizma. Takvi često ne mare za reformaciju, dapače, često joj se i otvoreno protive. Na drugom mjestu može se govoriti i o tradicijskoj djeci reformacije. Oni pripadaju crkvama koje u određenoj mjeri još uvijek ispovijedaju velike istine reformacije i reformirane baštine, ali su sami u sebi mrtvi i osobno nemare za baštinu reformacije i često prigovaraju navodnim zabranama pobožnog življenja te se ponekad pokušavaju otrgnuti od tih navodnih ograničenja. Treće su pospana djeca reformacije. U srcu oni jesu prava djeca reformacije, ali su sanjivi ili su čak duboko zaspali te su stoga u velikoj opasnosti, radi toga što nisu u dodiru sa stvarnošću. Po takvima se na crkvu usred svijeta spušta smrtna opasnost. Takvu pospanu djecu treba probuditi i ona će se, prava djeca među njom, i probuditi. Konačno postoje istinita, živa i pozorna djeca reformacije. Njima je njihova baština draga i uzrok je žive vjere kojom se trude usred crkve i usred svijeta živjeti kao djeca reformacije bez rezerve i kompromisa.
Imajući u vidu prethodno opisane vrste djece reformacije, pitajmo se opet: «Tko sam i što sam ja?» Ukoliko smo se prepoznali u nečemu što nije bilo navedeno pod četvrtom vrstom, prepoznajmo se i to prepoznajmo se s pokajanjem pred Bogom. Ukoliko milošću Božjom sebe prepoznajemo pod posljednjom navedenom skupinom, budimo osnaženi i ohrabreni za još veću vjernost i revnost.
Imajući takvu praktičnu svrhu na umu pozivam vas da pobliže pogledamo:
DJECA REFORMACIJE
i temeljitije prođemo kroz sljedeće:
I. REFORMACIJSKO SRCE
II. REFORMACIJSKA POSLUŠNOSTI I RASUÐIVANJE
III. REFORMACIJSKA BORBENOST
REFORMACIJSKO SRCE
Reformacijsko srce je srce omotano u tzv. «temeljni princip» reformacije. Već je postalo profano govoriti o tim principima. Pozivajući se na Luthera kaže se da je taj «temeljni princip» istina o opravdanju vjerom tj. preciznije samo vjerom. Kod Calvina je, makar suštinski jednako, taj princip doživio još bolji izraz u terminu «samo po milosti» ili eksplicitno u iskazu o «Božjoj apsolutnoj suverenosti». Nadalje, se taj iskaz razvio u sljedeći: «Božja suverena i pojedinačna milost», što se sumira u tzv. pet točaka kalvinizma.
Meni se čini da kad se služimo izrazom «temeljni princip» sve ostaje dosta hladno i apstraktno te neobjašnjiva nam mnogo. Ne otkriva nam što je bitno za svaku reformaciju pa i onu danas i što je karakteristično za djecu reformacije danas. Za trenutak vratimo se u povijest da bi našli odgovor na ovo pitanje: što se zaista događalo u tadašnjoj reformaciji i što je bitno za svaku reformaciju?
Primjer Martina Luthera daje oba odgovora.
Možemo postaviti pitanje, što je to ponukalo Martina Luthera da uradi to što je uradio? Što ga je natjeralo da prekine s crkvom u kojoj je rođen, kršten i odrastao? Ovo je ozbiljna stvar!
Nikad nije mala stvar kada netko prekida sa vlastitom crkvom uz izuzetak onih nemarnih osoba kao što je bio npr. Ezav. Što bi bilo to što je potaklo Luthera da prekine sa crvkom koja mu je bila duhovna majka i izvan koje, prema tadašnjoj doktrini, nije bilo spasenja, pa je vječni život ili vječna smrt vjernika bila direktno ovisna o povezanosti s tom crkvom. Što ga je pokrenulo da izađe iz tada jedine crkve i položi na sebe teret traženja neke nove?
Odgovor se najprije nalazi u osobnoj povijesti Martina Luthera.
Dogodio se snažan lom u Lutherovom osobnom životu koji je doveo i do loma odnosa sa crvkom. Luther je imao veliki i dubok problem, problem s dušom. Taj problem je glasio: kako moji grijesi mogu biti oprošteni? Na koji način mogu biti opravdan pred Bogom i primiti vječni život? To je bilo njegovo pitanje!
Crkva mu je na to pitanje ovako odgovorila: možeš dobiti oprost i mir kroz samoodricanje i samokažnjavanje. Luther je o tome rekao: «Mučio sam sebe sve do smrti, da bi dobio mir s Bogom.» Nije mu pomoglo.
Crkva mu je dalje odgovarala: možeš naći oprost i mir hodočašćenjem u Rim i iskazivanjem štovanja papi. Odmah je 1511.g. otputovao, ali uzalud.
Oni su mu dalje rekli: možeš postići oprost, a time i mir, kupovinom indulgencija (oproštajnica, o.p.), time primanjem crkvenih papinskih deklaracija, kojima papa jamči izuzimanje iz čistilišnih muka. Kao i mnogi drugi, Luther je pokušao i to, ali uzalud.
I tada je bio po gradskom propovjedniku Erfurtu zainteresiran za čitanje Biblije. Budući da je uskoro njegov prijatelj poginuo od udara groma, to ga je još više podsjetilo na blizinu smrti, tim više što je i sam bio ozbiljno bolestan. Konačno je u manastiru pronašao prašnjavu, lancem povezanu Bibliju, a u njoj po prvi put odgovor na svoje problem: «Pravedni su oni koji žive po vjeri!» Isprva nije shvatio niti je doživio osobno iskustvo sa tim riječima, sve dok nije otputovao do prijestolja rimske prevlasti. Rim ga je šokirao, dok je u njemu promatrao pokvarenost crkve. Kući se vratio duboko povrijeđen i nezadovoljan dok mu je stalno odzvanjalo pitanje: «Kako mogu biti opravdan pred mojim Bogom?»
Konačno su mu se drevne riječi snažno vraćale u dušu: «Pravedni su oni koji žive po vjeri!»
Tad i upravo u taj čas Martin Luther, budući pomiren po vjeri u Isusa Krista, postao je drugi čovjek. Mnogo drukčiji no što je i sam pomišljao. Taj neizbježni lom je bio neophodan, makar to crkva nikad nije shvatila, lom se dogodio u Lutherovoj duši, srcu i osobnom životu. To je lom koji je oblikovao naknadnu povijest.
Skoro je identično sa Jeanom Calvinom.
Način i oblik toga loma bio je drugačiji, radi mnogo razloga u koje nam sad nije potrebno ulaziti. (Ne zaboravimo da Calvin nije začetnik reformacije, već je i sam stajao u Lutherovom svjetlu.) Okolnosti su učinile da Calvin shvati kao što nikad prije njega nije bilo shvaćeno, da Bog jeste Bog, suvereni Bog našeg spasenja, Bog suverene i zasebne milosti.
Ono što se dogodilo u Calvinovom slučaju u suštini je isto kao i u Lutherovom.
Jednostavno postavite pitanje: «Što je to pokrenulo Calvina?» Što ga je pokrenulo da riskira svoj život već u domovini Francuskoj? Što ga je natjeralo da sve napusti i ode iz svoje domovine u Ženevu? Zašto je poslušao nagovore Williama Farela da ostane u Ženevi poučavati i propovijedati? Što je bio uzrok da vlastitim tijelom štiti svetost Gospodnjeg stola pred libertinskim mačem? Što ga je ponukalo da se vrati natrag u Ženevu nakon što je bio protjeran i da tamo izgara za crkvu i akademiju?
Isti je odgovor.
To je istina evanđelja: evanđelja opravdanja po vjeri, evanđelja da je Bog zaista suvereni Bog, evanđelje da je spasenje od Boga, po slobodnoj, suverenoj milosti. Ta istina evanđelja, vjera naših očeva, taj osnovni princip reformacije, ima pečat na njihovim srcima. To ih je nagnalo da kažu zajedno sa piscem Psalma 46.: «S nama je Jahve nad Vojskama., naša je utvrda Bog Jakovljev» Jezikom toga psalma oni su rekli: «Bog je naš Bog zauvijek; On nam je zaštita i u smrti!»
To je istinito za svaku reformaciju u svako doba. To bilo istinito i za svaku u Bibliji opisanu reformaciju. Tako je bilo i za tisuće Europljana probuđenih Lutherom i Calvinom. Istina je to i za sve male reformacije nastale unutar protestantizma kasnije sve do današnjeg dana.
Analizirajmo navedeno s primjenom na nas same. Na prvom mjestu to znači, da djelo reformacije, svake reformacije, nije djelo čovjeka, nego Svemogućeg Boga. Boga svoje crkve. Upravo je to ono što čini razliku između reformacije i revolucije. Revolucija je uvijek ljudsko djelo, djelo grešnih ljudi. Reformacija je uvijek djelo i postignuće Božje. Boga koji Duhom svetim priprema djecu reformacije, bilo da su «mali ljudi» ili «vođe» za nadljudsko djelo koje niti jedan običan čovjek ne bi mogao postići.
Ovo je jedini način na koji se može objasniti reformacija. Ne, nije nju uzrokovalo to da bi Luther bio Nijemac usijane glave. Nije to zato što su očevi iz Nizozemke bili tvrdoglavi Nizozemci. Nisu oni bili napredni individualisti s novom idejom. To je bilo zato što im je sam Bog dao tvrdo uvjerenje u istinu evanđelja tako da im je to postala najvažnija stvar. U tome je bit reformacije.
Drugo, što bi rekao je da djeca reformacije imaju reformatorsko srce i to je jedno srce. Njihovo srce nije razdijeljeno. Razdijeljen čovjek, kaže Biblija, je nestabilan na svim svojim putovima, jer je čovjek koji stoji između dva različita mišljenja. Takav ne može imati udjela u reformaciji. Život izvire iz srca. Kad je čovjek razdijeljen u srcu, razdijeljen je u mislima, u volji i željama. Rezultat je to da je takav danas za Boga, a sutra za svijet. Danas stoji uz istinu, sutra uz prijevaru ljudskih filozofija. Danas stoji uz Božje kraljevstvo, a sutra ga vidite kako zajedno sa svijetom pokušava očistiti izvor prljave vode, čisteći pumu za vodu. Danas je uz tebe, sutra uz tvoje protivnike. Osobito u stresnim trenutcima, kada neprijatelj napada, kada protivljenje ostane snažno, kada je nužno samoodricanje, kad je očito da treba patiti za Kristovu stvar, podijeljen čovjek neće ići zajedno s tobom. Djeca reformacije su definitivno sazdana od drukčijeg materijala.
Djeca reformacije imaju jedno srce. Srce jednostrano na strani dobra. Takvo srce, jeste obnovljeno srce, srce rođeno «odozgo», dar suverene milosti. To je srce omotano Kristom, koje živi vjerom koja dolazi od Krista. To je srce koje je reklo zbogom đavlu, kraljevstvu đavla, metodama đavla, đavolskom životu, da bi pristalo uz Krista, objavu Boga našega spasenja. Takvo srce je zahvaćeno, zapečaćeno evanđeljem. Srce koje jednako stoji za Božje kraljevstvo, crkvu, Božju stvar, istinu, namjere. Srce kojim dominira jedan princip koji upravlja svim čovjekovim mislima, željama, stremljenjima i djelima.
Jer kakvo je čovjeku srce takav je i on sam!
Takva su djeca reformacije!
REFORMACIJSKA POSLUŠNOSTI I RASUÐIVANJE
Kaže se da je osnovni princip reformacije autoritet Svetog pisma, oba dijela Božje riječi. To je točno. No, kad stavimo osnovi princip reformacije u takvu formu, to zvuči hladno i ne prikazuje na pravi način reformaciju niti pravi karakter djece reformacije.
Moramo razumjeti da reformacija neizbježno znači sukob. Nikada nije bilo reformacije bez sukoba. Reformacija znači sukob, ali na prvom mjestu to znači sukob s vlašću, primarno crkvenim autoritetima. To je, također, neizbježan dio svake reformacije. Postavlja se pitanje: je li tome zaista tako? Je li to ispravno biti u sukobu sa crkvenim vlastima? Zar to nije isto što i revolucija?
Značajno je shvatiti u čemu je razlika!
Razliku je nužno znati, jer mi definitivno nismo revolucionari. Kada smo umiješani u djelo reformacije tada radimo Božji, a ne ljudski posao. Bitno je to shvatiti i s praktičnog aspekta, jer djecu reformacije se naziva zlonamjernicima, uzročnicima nevolje u Izraelu (kako je Ahab nazvao Iliju), policajcima, ograničenima, tvrdoglavcima, sektašima, istraživačima hereze! Bolje vam je da to prihvatite! Ako ste dijete reformacije to ćete sve čuti!
Što ćete odgovoriti na to, koje će biti vaše stajalište? U čemu će biti vaša sigurnost?
Nema dvojbe: revolucija je uvijek u krivu, a reformacija je uvijek u pravu. Bolje vam je da zaista i budete u pravu. Da bi vidjeli razliku vratimo se zajedno u reformaciju 16. tog stoljeća.
Od kada je u nastao lom u duši Martina Luthera, razumjet će te, on nije mogao, a da ne zabije svojih 95 teza na crkvena vrata u Wittenburgu, kad je vidio besramnog redovnika Tetzela koji je došao prodavati papinske oproštajnice. Lom u njegovoj duši neizbježno se tako probio i van. Zabijanje teze bio je čin protesta i čin reformacije.
Taj događaj nije bio povijesni lom.
Povijesni lom došao je kasnije. Trebalo je proći neko vrijeme.
Isprva se Luthera pokušalo potiho smiriti. Lutherov pravedni gnjev nije trebao biti smiren. Potom se prešlo na tvrđe metode i prijetnje. Istovremeno je trajao pokušaj da ga se pobijedi kroz debatu. Tako je nastala čuvena debata između Luthera i Von Ecka. Svi su ti pokušaji samo izoštrili Lutherovu reformatorsku misao i učinili ju zrelijom te još učvrstili njegova osobna uvjerenja, a to je vidljivo i iz njegovih spisa u periodu 1517.-1521.godine. Konačno, došla je papinska bula, kojom se Luther osuđuje kao heretik te se on zajedno sa svojim učenjem izopćuje iz crkve. Kada je Luther čuo da je bula došla, rekao je da će ju spaliti na javnom trgu, što je i uradio, idući na čelu procesije sastavljene od svojih studenata. Time je pokazao da je potpuno svjestan svojih stavova te je nedvojbeno pokazao da je mu je savjest slobodna od papinstva i da više ne priznaje rimski autoritet.
Ali, zašto ne?
Ukoliko želite znati zašto, dozvolite da vas povedem do zasjedanja u Wormsu. Na tom zasjedanju 1521. bili su zajedno okupljeni papa, car i svi crkveni i državni velikodostojnici. Pred njima na stolu Lutherovi omraženi heretički spisi. Luther je, upitan da se spisa odrekne, zatražio neko vrijeme za promisliti. To je bio prijeloman trenutak za Luthera i za reformaciju. Ubrzo on se vratio i podugačkim izlaganjem se obratio skupu. Konačno je nazočne pozvao da ili temeljem Pisma ili zdravog rasuđivanja temeljenog na Pismu dokažu da je u krivu. Budući kako je zatražio od njih nešto nemoguće, skupu je još jedino preostalo čuti njegove, sada već čuvene riječi: «Tu stojim. Ne mogu drugačije. Tako mi Bog pomogao. Amen.»
Eto tu je odgovor i za vas.
Princip je to isti kojeg se nalazi i kod Calvina i drugih reformatora. Princip koji je uvijek privlačio Božje vjerne u vremenima otpada od vjere i reformacije. To je princip apsolutne poslušnosti autoritetu Božje riječi.
Što bi to značilo?
To znači mnogo više no priznati doktrinu nepogrešive nadahnutosti i cjelovitosti Pisma. Bitna je to doktrina, ali nedovoljna.
Reformirana poslušnost znači da sva vaša doktrina i sva vaša praksa, ili život, znači poslušnost isključivo i samo Riječi Svetog pisma. Reformirana poslušnost, nadalje, znači da na sve – vlastitu vjeru, životni put, vlastitu crkvu, propovijedanje, poučavanje, crkveno zajedništvo, doktrine i zvanične stavove – podvrgavate samo testu Božje Riječi. Na trećem, mjestu to znači da ono što prođe taj test vi ćete i sami odobravati, a ono što ne može izdržati taj test i vi ćete odbaciti i usprotiviti se. Četvrto to bi značilo – jer ovo će vas sve staviti u konfliktne situacije – kada god dođe do toga da morate birati kojem autoritetu ćete se pokoriti, crkve ili Božje Riječi, čak i kada to znači da će te morati napraviti prekid s vlastitom crkvom, kao Luther, uvijek bez zadrške vi ćete izabrati drugo, a odbaciti prvo.
Vidite li zašto?
Kada se stvar tiče poslušnosti Riječi Božjoj ustvari je riječ o poslušnosti Bogu!
Iz toga razloga Luther nije rekao: «ja neću raditi drugačije», već «ja ne mogu drukčije». Za njega je bilo nemoguće drukčije!
Reformirana poslušnost je nedvojbeno pravo po milosti, ali i sveti poziv svakoga vjernog djeteta reformacije!
To znači da djeca reformacije imaju moć rasuđivanja.
Rasuđivati znači razumjeti vremena, znati što se zbiva, a da to ne prolazi neopaženo. Napraviti svojim poslom saznavati što se zbiva. Potom to znači biti upoznati s pogledima i idejama, kretanjima, tendencijama i aspiracijama, stanjem i duhom vremena i događaja. Nadalje, to znači zbivanja staviti pod test Božje riječi i po njemu rasuditi o duhu vremena. To znači moći dati odgovor na pitanje: Je li to pravi duh ili pogrešan? Je li to u harmoniji s Riječju Božjom ili joj je suprotno? Je li to nešto čemu se trebam pridružiti ili nešto čemu se trebam protiviti? To je rasuđivanje!
Takvo rasuđivanje je nužnost!
Da Luther nije rasuđivao svoje vrijeme i da nije vidio kako je nešto suštinski pokvareno u Tetzelovom postupanju, i da nije vidio kako je njegova majka crkva sva u zabludi, a da je on Luther u pravu, ne bi bilo reformacije. Ne bi bilo 95 teza. Ne bi bilo paljenja papinske bule. Ne bi bilo svečane izjave u Wormsu.
Isto je i danas.
Rasuđivanjem trebamo providjeti hoćemo li ići s duhom vremena ili mu se protiviti, makar ostali i sami. Teško je pokazivati takvo rasuđivanje. Jasno mi je da to u suštini vrlo lako i jednostavno. Jednostavno je jer imamo jasan test Svetog Pisma koje može i najjednostavnije dijete Božje primijeniti. To je isto tako lako i radi toga što je evanđelje jednostavno i lako za razliku od laži koje nisu. Vrlo je lako i stoga što sva Božja djeca, ne samo Luther i Calvin, imaju pomazanje Duhom kojim načelno znaju sve stvari. Međutim, u praksi je teško. Lako je kad gledamo u prošlost vidjeti kako je Luther bio u pravu, a Rim u krivu, ali kada si u sadašnjosti kojom prevladava određeni duh, kada je plima protiv tebe i kad su tvoje vođe propustile da te vode, ili te čak zaveli, kada većina ide za duhom vremena, kad te prekore da si ograničen i uporan, tada kad je čak i cijela crkva protiv tebe, tada nije lako. Moraš reći: «Ja sam upravu. Upravu sam jer sam na strani Božje riječi.»
Kada tako gledamo vidimo da smo u strašno ozbiljnom vremenu!
Ukoliko imate rasuđivanje, duhovno rasuđivanje, ako imate oči za vidjeti, vidjet ćete da nije sve uredu na Sionu. Ništa bolje no prije 449 godina. Otvorenim očima možete vidjeti crkvu koja se počinje sramiti autoriteta Božje riječi i pirjanja nevjerničkom kriticizmu i racionalizmu. Vidjeti ćete crkvu umornu od baštine reformacije. Crkvu koja je postala ili potpuno moderna ili maglovito evangelikalna i univerzalistička – najčešće pod tim podmuklim geslom «primjerenosti» i «prilagođavanja komunikacije potrebama modernog čovjeka». Treba te znati da čovjek 20. (21. st. o.p.) stoljeća nije bitno drugačiji od čovjeka 16. stoljeća. Jednako je potpuno iskvaren. Jednako u potrebi za suverenom milosti!
Ako imate oči za vidjeti, vidjeti ćete crkvu koja je «ekumenski orijentirana» – ne za jedinstvo u vjeri – već za jedinstvo – i to uglavnom kroz žrtvovanje reformiranih ispovijedanja na oltaru crkvenog jedinstva. Vidjeti ćeš crkvu koja se drži Svjetskog saveza crkava i Savjeta za jedinstvo crkvi. Kada gledate današnju crkvu vidjeti ćete crkvu koja prezire dane malih stvari već je zainteresirana za velike, za svoje mjesto pod suncem, za priznanje svijeta. Crkvu koja se slaže sa svijetom kroz modernističke, humanističke verzije socijalnog evanđelja. Crkve koja sebe nalazi u međunarodnoj politici, socijalnoj pomoći, aktivnostima oko ljudskih prava. Crkvu koja je obrisala crtu duhovnog razdvajanja između svijeta i sebe i koja se bolje snalazi u svijetu no što posjeduje um Kristov. Vidjet ćete crkvu koja pomaže lažnom proroku iz Otkrivenja 13, kod izgradnje njegovog kraljevstva, a ne onu koja traži Božje kraljevstvo.
Kada imate oči vidite crkvu koja je prožeta pelagijanizom. To znači da je sve u vezi čovjeka, a ništa u vezi Boga. Ne treba daleko gledati da bi to sve vidjeli. To možete vidjeti u reformiranim crkvama – vašoj crkvi ili vašoj denominaciji.
REFORMACIJSKA BORBENOST
Treća je karakteristika djeteta reformacije da je ono borbeno.
Djeca reformacije jesu borbena!
Luther je bio borac. Calvin je bio borac. Imali su svoj stav. Protivili su se pod prijetnjom izopćenja. Mi smo protestanti, mi smo protestanti – samo što smo danas zaboravili značenje svojega imena. Biti protestant, ne znači samo da imaš istinu za sebe već i da protestiraš! Ti si protestant! To znači da stojiš nasuprot svoj laži i korupciji u crkvi.
Ukratko, to znači da znaš da te čeka borba. Crkva je borbena! Ona vidi da svijet nije igralište već bojište. Tako je uvijek bilo i biti će. Ne gledajmo na one u crkvi koji viču : «Mir! Mir!», a mira nema. Biti borac znači da si spreman za borbu, ne protiv mesa i krvi, već duhova pakosti pod nebom. Borba koja ne zahtjeva ljudsko naoružanje, već Božju snagu. Božji štit prema Efežanima 6. Pojas istine je ono što ujedinjuje. I da vam kažem, kopča toga pojasa je suverena predestinacija. Nadalje, borbenost znači da držiš svoj položaj vojnika zajedno sa svima koji svoju vjeru smatraju dragocjenom.
Ukoliko to znači stalni sukob u tvojoj crkvu, neka. Ukoliko to znači da ćeš inače ostati sam i izoliran, neka. Ono što želim reći jeste da mi moramo biti u punom smislu reformirani! Za to vam stojimo na raspolaganju, kao i svima drugima koji cijene reformiranu baštinu. Želim vam reći i naglasiti da borbena djeca reformacije stoje u jedinstvu vjere ma kako to jedinstvo bilo i ma kakve tomu bile posljedice.
ZAKLJUČAK
Konačno bi istakao dvije stvari.
Prvo je ova: u ovom traktatu sam vam predočio ništa do istinite Riječi Božje. Dodao bi još jedan odlomak.
Velika je razlika između djece Božje kako sam ih ja opisao i svetopisamske slike «vojske Božje» koja je došla Davidu kod Hebrona, prema 1 Ljet 12,32 i 33. Čitali ste kako su oni imali rasuđivanje za dobrobit Izraela, naoružanje, ratnu vještinu, ustrajnost i nepodijeljeno srce.
Drugo je ovo: vama, djeco reformacije, pripada pobjeda! Idite u ovaj svijet. Vaš dio u svijetu će biti: prijekor, sramota, žrtva i progonstvo, ali na kraju pobjeda! Crkva je zasigurno spašena! Gospod nad vojskama je naš Bog i Bog Jakovljev nam je pomoćnik. Mi smo i više od pobjednika!
Amen.
KRIZA REFORMIRANE VJERE
Ljubljena braćo i sestre u Isusu Kristu!
S nekoliko biranih riječi bih započeo ovaj traktat. Prvenstveno vam se obraćam kao baštinicima i ljubiteljima baštine reformirane vjere. Drugo, ja vam se obraćam kao onaj tko voli reformiranu baštinu. Na trećem mjestu obraćam vam se kao član Protestantske reformirane crkve, koja je u svijetu stekla ime u Reformiranoj zajednica koja se danas se nalazi u krizi.
Također, rekao bi par uvodnih riječi. Da budem jasan, za mene je reformirana vjera isto što i vjera evanđelja u najčistijoj biblijskoj formi koje ima. Radi toga vrijedi sav trud ovog teksta. To nadalje znači da je stvar Božje crkve, Božjeg Siona, što je iznad svake institucije, tema ovog traktata.
Sam naslov ukazuje na to da smatram kako se reformirana vjera suočava s krizom. Radi toga je trenutak da se govori glasno, a ne tiho. Priroda svake krize je da je ona istovremeno vrijeme za davanje upozorenja. Vrijeme za savjetovanje i za svjedočenje osnova naše vjere u Božju riječ. Znači da mi smatramo kako imamo što za reći i da nas treba poslušati. To vjerujem cijelim svojim srcem.
Imajući to sve u vidu pred vas stavljam predmet: Kriza reformirane vjere i to sa sljedećim podnaslovima:
I. REFORMIRANA VJERA
II. KRIZA U KOJOJ SE NALAZI
III. NAŠ POZIV UNUTAR KRIZE
REFORMIRANA VJERA
Na što mislimo pod tim? Na prvom mjestu bih reformiranu vjeru opisao na strogo formalan način bez ulaženja u detalje, jer je reformirana vjera odviše bogata i šarolika. Uključuje cjelovitu biblijsku vjeru, što nadilazi ovaj traktat. Ograničiti ću se na glavne i prateće aspekte, kako materijalne tako i formalne naravi. Što je reformirana vjera, dakle prvo s formalnog gledišta?
Naravno, da je na prvom mjestu riječ o konfesionalnoj vjeri. Reformacija je utjelovila nekoliko creda i konfesija vjere, koje se nazivaju reformirane ili prezbeterijanske. Creda i konfesije (ispovijedanja o.p.) kreirane su po zemljama u kojima je došlo do reformacije. Za većinu od nas najvažnija su tri creda Formule jedinstva koja dolaze iz Nizozemske tradicije: Heidelberški katekizam, naša knjiga utjehe, Belgijsko ispovijedanje, 37 točaka vjere, i kanoni iz Dordrechta, poznatih kao Pet točaka kalvinizma.
Navedena ispovijedanja javni su dokumenti u kojima reformirane crkve izražavaju svoje vjerovanje u Božju riječ. S tim credima mi svoju vjeru postavljamo nasuprot cijeloga svijeta, različito od ostalih crkvi u svjetlu božanskog poziva da naše svijetlo kao Božje crkve svijetli i da stalno dajemo ispovijed vjere. Tim credima također-i to se nikad ne treba podcijeniti-naša se dragocjena baština čuva i predaje kroz generacije u crkvi, kako bi svi bili odgajani u vjeri. Kroz kreda izražavamo naše jedinstvo. Naša ispovijedanja predstavljaju čvrst oslonac ujedinjenja pojedinaca i crkava. Karakteristično je za reći kako su ta creda obvezujuća: ne za savjest jer po reformiranoj vjeri ništa pored cjelovite svetopisamske Božje riječi nije obvezujuće za savjest. Creda su obvezujuća kroz slobodnu poslušnost kako službenika tako i vjernika crkve.
Došli smo do drugog formalnog aspekta reformirane vjere. Kako sam već istakao ta ispovijedanja ako nešto i obvezuju, obvezujuću snagu crpe iz Svetog pisma. U tom je dublji pogled na reformiranu vjeru. To znači vjeru u nepogrešiv autoritet verbalno nadahnutog bilježenja Božje riječi. To je vjera u nepogrešivo nadahnutu nepogrešivu Božju riječ. Za reformiranu vjeru je kao što i jedno naše vjeroispovijedanje kaže: «vjerujemo bez sumnje u sve sadržano» u 66 knjiga Staroga i Novog zavjeta. To je osnovno! Mimo ili pored Svetog pisma nema znanja o Bogu niti je moguće naše spasenje. Nadalje, to govori da je Sveto pismo jednostavno shvatljivo. Pismo je shvatljivo i jedinstveno u svom značenju i stoji otvoreno i jednostavno pred svakim vjernikom. Ne morate biti teolog da bi shvatili Pismo. Pismo je jasno i jednostavno. U načelu, svako dijete Božje čita i razumijeva Pismo.
Konačno to implicira da su djeca reformacije bezuvjetno poslušna toj i takvoj Riječi Božjoj. Pismo je jedini test sve vjere i sveg života. Ono je jedini i apsolutni autoritet pred kojim se klanjamo bez pogovora. Ono je jedini autoritet iz kojega proizlazi kredo i vjeroispovijedanje. Reformirana vjera znači da se mi klanjamo samo pred Pismom i ako smo prinuđeni birati između autoriteta Pisma ili Crkve, biramo prvo. To znači biti reformiran!
Razumljivo je da se u rečenom nalazi temelj reformirane vjere. Baš tako kaže i Pismo!
Piše da je crkva izgrađena na apostolima i prorocima, a sam glavni kamen (ili ugaoni kamen o.p.) je Isus Krist. Ukloni tu riječ Pisma i uklonio si temelj reformacije. Razvodni tu riječ Pisma, oslabio si temelj. Poreci autoritet i nepogrešivost Pisma i ugroziti ćeš temelj crkve i temelj same vjere.
S rečenim na umu postavimo pitanje: Što je reformirana vjera u materijalnom smislu?
Ponavljam još jednom da neću moći navesti sve što čini materijalni smisao vjere. Nema vremena za sve reći. Istakao bi samo ono što reformiranu vjeru razlikuje od ostalih vjera. Ono što razlikuje reformiranu vjeru od modernizma na primjer – modernizam koji još uvijek sebe naziva crkvom, modernizam koji niječe sve osnove Kristovog kraljevstva, Bibliju, Pomirenje, Utjelovljenje, uskrsnuće i drugi dolazak Isusa Krista? Nadalje, što razlikuje reformiranu vjeru od ortodoksnog kršćanstva koje još uvijek ispovijeda neke osnovne istine vjere i kršćanstva koje još uvijek sebe naziva fundamentalističkim ili evangelikalnim? Što razlikuje reformiranu od luteranske vjere? Što je razlikuje od metodizma, od dispenzacionalizma, od baptističke vjere, od arminijanizma? Konačno što je razlikuje od rimokatolicizma, koji još uvijek drži neke osnovne istine? To je pitanje!
Za razliku od svih navedenih, naša vjera je reformirana! To što je reformirana znači da se drži istine o apsolutnoj suverenosti Boga u djelu spasenja Njegove djece. To je obilježje reformirane vjere: drži se u cijelosti istine o suverenoj i pojedinačnoj milosti. U samom srcu reformirane vjere nalazi se od uvijek napadana istina o suverenoj predestinaciji, suverenom izabiranju izabranih i prokletstvu ostalih, koja je i danas u krizi. Očevi reformacije su tu istini nazivali srcem crkve. Središnja istina! Cjelovita istina o suverenoj i pojedinačnoj milosti sažeta je u Pet točaka kalvinizma tzv. TULIP –u.
Ukratko TULIP znači: Potpuna iskvarenost (prema eng. abecedi o.p.), što znači da je čovjek po naravi ne sposoban, bez osobite Božje milosti, činiti dobro već samo zlo. To je Potpuna iskvarenost, bez obzira što se sve danas pod tim imenom može naći. Potpuna iskvarenost znači da čovjek po prirodi ne može i ne želi, i ne može ni poželjeti činiti dobro, već radi samo grijeh. Takav je čovjek! To je obilježje reformirane vjere, da je čovjek ništa, a Bog je sve. Druga je već spomenuta istina o Bezuvjetnom suverenom izabranju, a nerazdvojno od nje istina o isto takvom prepuštanju ostalih pravednom prokletstvu. Istina kaže da je Bog prije početka vremena po nahođenju vlastite volje, neke ljude izabrao za svrhu spasenja istih i vječni život u Isusu Kristu, dapače cijelu crkvu. S druge strane ovo sadrži istinu i da je Bog ostale koje nije izabrao za navedenu svrhu, suvereno predestinirao, kao proklete, na vječno prokletstvo, a sve po mjeri njihovih osobnih grijeha i nevjerstva. Treće, istina o ograničenom pomirenju uči da je Isus Krist položio svoj život kao vječno važeću žrtvu samo za «svoje ovce», što je u potpunosti sukladno s pravdom Boga u odnosu na grijehe izabranih, i stoga pribavio je za njih sve blagoslove spasenja. Na četvrtom mjestu je istina o Neodoljivoj milosti da Bog po Duhu Isusa Krista spašava izabrane grešnike, koji su u sebi sami isto tako potpuno iskvareni te sposobni samo za grijeh kao i svi ostali– Bog od njih sam čini djecu Božju. To radi tako da ih neodoljivo i bezuvjetno obnavlja time da kroz slušanje Riječi evanđelja i po svom Duhu iste dariva spasonosnom vjerom. To je Božje djelo, a ne čovjekovo. Čovjek tad pokazuje obraćenje i pokajanje, i to je Božje djelo. Bog to radi tako da svoju djecu daruje svim blagoslovima spasenja. To je čudo čiste, suverene milosti, ne ovisne na bilo koji način od volje čovjeka. Konačno tu je istina o Ustrajnosti svetih, koja govori da grešnik, od vječnosti izabran, otkupljen i pomiren dragocjenom Kristovom krvlju, te neodoljivo pozvan iz tame u Božje svjetlo, je tom istom milošću očuvan u vjeri i to do kraja. Bog održava vjeru izabranih kroz kušnju i u borbi vjere sve do kraja i do konačne pobjede u Dan Isusa Krista.
To je u materijalnom smislu suština reformirane vjere: istina o suverenoj, posebnoj milosti.
To nije sve, ima još jedna istina koju bi istakao. Istina koja zasigurno razlikuje reformiranu vjeru od ostalih, a danas je zanemarena. Mislim na istinu o Božjem zavjetu. Reformirana vjera i reformirana teologija jeste zavjetna teologija! To je u samom središtu reformirane vjere. To je vrlo malo promišljano u današnjem vremenu. Vrlo je malo zavjetne svijesti u današnjoj crkvi. Vrlo malo! Međutim, riječ je o vrlo dragocjenoj istini. Ona vam neće biti dragocjena sve dok o zavjetu imate shvaćanje da se radi o ugovornom odnosu čovjeka i Boga. Takvo mišljenje nije uopće ono što bi se moglo nazvati zavjetno. Reformirana vjera kaže da se Bog zavjetovao na vječno prijateljstvo prema svojoj djeci u Isusu Kristu. Prema vjernima i njihovom potomstvu, kroz generacije.
Želimo reći da se milost Božja pokazuje kroz zavjetni odnos Boga prema svojim izabranicima. Izvan reformirane zajednice, ima i drugih koji se pokušavaju držati Pet točaka kalvinizma, ali bezuspješno, jer pogrešno shvaćaju što je to zavjet milosti. Iz toga je razloga, npr. baptistička vjera završila u arminijanizmu, makar je začeta u kalvinizmu.
Treća temeljna istina koja proizlazi iz navedenih je istina o potpunoj suprotnosti. Još jedna zaboravljena istina. Potpunoj suprotnosti između svjetla i tame, istine i laži, između crkve i svijeta, između vjernika i nevjernika. Ta karakteristična reformirana vjera, znači da djeca Božjeg zavjeta, jesu Božjih ruku djelo stvoreni u Isusu Kristu za dobra djela koja su unaprijed određena. To znači da je djecu zavjeta Bog postavio u dobra djela u Isusu Kristu, unutar zlog svijeta. Dao im je poziv da budu Njegova djeca u svijetu. Da budu posebni duhovno odvojeni ljudi unutar svijeta. Mi kao djeca Božja imamo u sebi obnovljen nebeski život. Svijet oko nas se kreće i živi po jednom potpuno drugom principu. Principu grijeha. Principijelnom neprijateljstvu protiv Boga. Mi kao djeca Božja sa svijetom imamo sve zajedničko, osim milosti Božje. To je reformirana istina. Mi smo stranci i hodočasnici na zemlji kao svjetlo unutar tame. Shodno tome – i tu ćete imati praktičnu primjenu istine – dolazimo do nečega što je i te kako zaboravljeno, odbačeno i zanijekano: mi imamo svečani poziv da odbacimo zajednički jaram sa svijetom i da se ne miješamo u poslove svijeta. Kao Božja svjetla hodamo u svemu životu sa svijetom, izuzev u Božjoj milosti u principu obnovljenja, principu novog života.
To je naša reformirana vjera i ona je za reformiranog vjernika objekt vjere. To ga ne ostavlja hladnim i nezainteresiranim. Vjeruje u to! Vjeruje cijelim srcem! Cijelim srcem vjeruje da je to evanđelje prema Svetom Pismu
KRIZA U KOJOJ SE NALAZI
Ukoliko obraćate pozornost na crkvenu situaciju, nije vam moglo promaći kako je reformirana vjera u krizi. Danas je to opće priznata stvar među reformiranom zajednicom. Znači, to ne tvrdim samo ja niti isključivo Protestantske reformirane crkve. Mnogi drugi su to prepoznali. Ima onih koji traže izlaz i koji prepoznaju krizu i onih koji vide da su i sami krizi doprinijeli. Govori se o vjetrovima promjena u reformiranim crkvama. Također, ima i onih koji općenito zabrinuti radi predmetne krize. Živimo u vremenima brzih promjena, brzih promjena i u crkvi. U crkvi je ozračje očekivanja, nešto visi u zraku, nešto se treba dogoditi, a istovremeno postoji strah da nije sve kako treba na reformiranom Sionu. Kriza je. Ideja krize znači da je došlo do krucijalne točke nepoznato dugog trajanja. O ideji krize se govori u raznim društvenim područjima. Tako se govori npr. o krizi u ekonomiji. Recimo da je ekonomski prosperitet došao do krize. Stoga, kriza ovisi o tome hoće li se taj prosperitet nastaviti ili će doći do depresije i ekonomskog sloma. To znači kriza.
Dakle, došlo je do krucijalne točke kada je u pitanju hoće li se reformirana vjera nastaviti ili neće. Nadalje, to znači da postoje stremljenja koja guraju u pogrešnom pravcu i izazivaju krizu. Opozicijske snage su postupno rasle i jačale te konačno krizu dovele do krucijalne točke. Došlo je do glave i budućnost je već odlučena na ovaj ili onaj način.
Bilo je mnogo sličnih kriza u povijesti crkve, ova nije prva.
Želim da razumijete da nema i ne može postojati kriza same reformirane vjere. Reformirana vjera je istina. Pitanje je kako ćemo mi stajati u odnosu na nju. Uvijek će postojati Božja istina i Božja crkva, bez obzira hoćemo li mi biti u njoj ili ne. To je istina Pisma i Bog će ju održati. Neće ovisiti o nama. U vremenima krize možemo se i time utješiti. Bog se brine za svoje djelo, mi se ne moramo brinuti!
Međutim, prijelomni trenutak krize će se nas osobno mnogo ticati. Kriza je to reformirane vjere unutar tzv. reformirane zajednice. Kriza će dovesti u pitanje hoćemo li mi i naša djeca očuvati reformiranu vjeru ili ne. U tome je pitanje krize. Kriza će imati vrhunac u pitanju hoće li uopće biti nekoga tko se drži reformirane vjere ili neće. Odlučivati će se hoćemo li uopće makar i samo po imenu ostati reformirani ili ćemo se prikloniti nekoj verziji modernizma. Takva, kriza, koja je već sada djelomično prisutna ubrzo će postati općom. Sjeme krize djeluje već duže vrijeme. Obično je tako. Danas kao nikada ranije prijeti teška kriza. Postoji mnogo više negativnih snaga i tendencija unutar same crkve no ikada prije. Zapazite, govorim o onima u samoj reformiranoj zajednici! Događa se brza promjena koju se skoro i ne može više pratiti. Karakteristično je da ti utjecaji dolaze iznutra. Inače takvi utjecaju uvijek postoje, ali sada dolaze iznutra. Dolaze s visokih mjesta, od vođa koji imaju utjecaj na crkvu i to putem učilišta, propovjedaonica i crkvenih časopisa.
Mnogo je dokaza.
Postoje doktrinarni dokazi. Pismo je napadnuto. U tom je jedan vid napada. Unutar reformirane zajednice napada se nepogrešivost i nadahnutost Pisma. Mnogo je raznovrsnih napada. Skrivenih, ali i otvorenih! Usko povezano je i sljedeće: u crkvi je pokrenuta rasprava kreacionizam ili teistički evolucionizam. To je loš znak. To je sama žiža krize, jer je za reformiranu vjeru takvo pitanje van svake rasprave i jer uključuje i vjerodostojnost Pisma. Da bi usvojili evoluciju morate odbaciti Bibliju. Dalje, unutar reformirane zajednice, otvoren je napad na istinu o suverenoj posebnoj milosti, i ostaje bez ikakve disciplinske reakcije crkve. Poučava se da Bog voli sve ljude, da je Krist umro za sve ljude, i da je svrha evanđelja i rada crkve spasiti sve ljude.
To su simptomi nečega što ja nazivam ultraliberalizam. Pojavljuje se na koledžima, teološkim fakultetima, i u samim crkvama i seže prema visokom kriticizmu Biblije, koji dovodi do njenog odbacivanja. S tim u vezi otvoreno se napadaju važeće konfesije vjere. Naziva ih se arhaičnima, staromodnima, odnosno ne valjanim za današnjicu. Previše su, kažu, ograničena! Pokušaji su da ih se izmjeni. Unutar crkvne stvarnosti imamo na djelu evanđelje koje je suštinski arminijansko i protivno istini ili s druge strane dolazi ultraliberalno socijalno evanđelje. Makar liberalno evanđelje nije nešto novo, prezentira se unutar reformirane zajednice kao najnovija stvar. Sve to uzrokuje da se je izgubilo karakteristično reformirano razotkrivajuće propovijedanje i radi toga ljudi gube utjehu iznošenja Riječi u propovijedanju. Nastavno na rečene simptome nadovezuje se stremljenje ka ekumenizmu koji želi sve ujediniti u nekakvu jednu svjetsku crkvu. Ovaj ekumenizam se ne temelji na istini već na ignoriranju istine, vjeroispovijedanja i relativiziranju vjere svođenjem iste na potpuno slobodnu stvar koja nema mjerilo valjanosti. Takozvano praktično kršćanstvo se svelo na aktivizam u svijetu putem raznih filantropijskih aktivnosti i zalaganja za mir u svijetu. Svjetski savez crkava je jedan od tih saveza s kojima reformirana zajednica ne bi trebala imati posla, a također ni sa Savjetom za jedinstvo crkava (COCU). Takva tijela nisu novost, već je novost da je reformirana zajednica istima sve sklonija. Ta zbivanja znak su zvijeri i lažnog proroka iz knjige Otkrivenja! Takvi pokreti idu na ruku Antikristu!
Posljedica je svega toga, da je u svim oblicima u crkvi prisutan konformizam prema svijetu, u knjigama, školama, umjetnosti, poslovanju i u domovima vjernika. Umjetnost kršćanske separacije od svijeta, je danas zaboravljena vještina. Očito je tako.
NAŠ POZIV UNUTAR KRIZE
Što je naš poziv?
Zasigurno ne smijemo uzeti stav noja i zabiti glavu u pijesak dok sve ne prođe i nadati se da će sve izaći na dobro. To je pogrešno! Također, ni stav da smo dužni biti vjerni našoj crkvenoj zajednici pa makar bila u pravu ili u krivu, nije dobar. Ne treba postojati takva lojalnost! Završiti će te sigurno u krivu zajedno s vašom crkvom. Reformirana vjera je veća i važnija od svake institucije! Dalje, stav kako probleme s vjerom, jeste problem koji trebaju riješiti klerici, je isto tako pogrešan. Umiješana je vaša crkva i vaša vjera! Isto tako, pogrešan je stav, koji sve prepušta Bogu, jer je sve to ionako Kristova stvar. To što dolazite iz crkve i prepoznajete da niste ništa tamo dobili, i o to malo komentirate, nije ništa, ne radite tako ništa! Tako ne uzimate stav niti preuzimate akciju. Ne činite ništa dobro i ako ste starija generacija koja kaže zajedno s Ezekijom. «Neka bude mir dok sam ja živ.» Možda i hoće, možda, ali što će biti s vašim potomcima?
Možda ste sad pomislili da ću reći:»Bolje vam je da svi što prije postanete reformirani protestanti!» Volio bi to reći, ali ne želim to reći. Steći par novih članova crkve nije nikakav zgoditak. Situacija je mnogo ozbiljnija da bi se bavio prozelitizmom.
Radi se o duhovnom principu kojeg ljubitelji reformirane vjere moraju shvatiti. Onaj tko shvati taj princip, temeljem istog moći sam rješavati svaki praktičan problem. Jednu stvar, mi moramo, stalno raditi, bez obzira na posljedice, a ta je stalno tražiti istinitu crkvu! Moramo učiniti da nam to bude misao vodilja našeg crkvenog života. Mi ne smijemo tražiti našu crkvu, ma koja to ona bila. To je princip – crkva reformirane vjere! Moramo je tražiti i suditi prema načelu čistog propovijedanja Božje riječi. To je glavno obilježje prave crkve. Crkva mora propovijedati! Mora propovijedati čistu Božju riječ! Nadalje, stoji drugo obilježje: pravilna raspodjela sakramenata i prakticiranje crkvene discipline. To je naše Belgijsko ispovijedanje, što se tiče crkve.
Naše je stajati rame uz rame sa svima koji ispovijedaju takvu reformiranu vjeru. Ukoliko to zahtjeva sukob unutar crkve kojoj pripadamo, neka. Ukoliko to zahtjeva podjele i potom nova grupiranja, neka. Postoji samo jedno pitanje: tražiš li crkvu, Božji Sion? To je princip stalnog traženja. Ukoliko od moje denominacije trebate pomoć, savjet ili bilo što i mi smo rame uz rame svakome kome je draga reformirana vjera. Mi stojimo u jedinstvu u vjeri.
Tamo gdje je takva vjera, gdje su obilježja crkve, tamo i jeste crkva. Tamo je Krist! Gdje nije tako, nema Krista! Tamo gdje je pokvarena vjera, tamo se moraju pokajati ili će nestati! Tamo gdje je čista vjera, tamo je Krist, njegove zapovijedi i svaki blagoslov.
Neka Bog učini da se vi i ja držimo tog principa i da ako smo odlutali, možemo se i vratiti ka čvrstom držanju vjere i primiti Njegov blagoslov! Amen.
